Informativni priručnik o radu na daljinu

Opće je pravilo da je radnik koji radi u više država članica, ali obavlja „znatan dio” svoje profesionalne djelatnosti u zemlji boravišta, obuhvaćen sustavom socijalnog osiguranja u zemlji boravišta[1].

Indikativni čimbenici „znatnog dijela” djelatnosti zaposlenika jesu najmanje 25 % radnog vremena i/ili dohotka tijekom razumnog vremena.[2] Taj se prag utvrđuje pravom EU-a i primjenjuje se u svim državama članicama, iako države članice možda ne primjenjuju tu ocjenu na potpuno usklađen način. Konkretno:

• Budući da se prag od 25 % određuje na temelju Uredbe EU-a, primjenjuje se u cijelom EU-u, a državama članicama nije dopušteno odstupanje postavljanjem viših ili nižih pragova.
• Budući da su države članice odgovorne za ocjenu je li ispunjen prag od 25 %, u praksi je moguće da pojedinačne države članice različito provedu ocjenjivanje (posebno zato što su radno vrijeme i naknada samo „indikativni čimbenici”, a ne određujući, u pogledu ispunjenja praga od 25 %).
• Međutim, u praksama među državama članicama ne bi trebalo biti znatnih razlika, s obzirom na strogo pravilo od 25 %, iako pojedinačne administrativne prakse država članica možda nisu javne.

Na primjer, ako zaposlenik provodi „znatan dio” (tj. najmanje 25 %) svoje profesionalne djelatnosti u državi članici u kojoj se nalazi poslovni nastan ili mjesto poslovanja njegova poslodavca, ali ujedno 75 % preostalog vremena radi na daljinu u jednoj ili nekoliko drugih država članica, na zaposlenika se primjenjuje sustav socijalnog osiguranja države članice njegova poslodavca.

Međutim, ako zaposlenik provodi „znatan dio” svoje djelatnosti u državi članici u kojoj ima boravište, a samo povremeno radi na daljinu u državi članici poslodavca, na zaposlenika će se primjenjivati sustav socijalnog osiguranja države članice boravišta.

Na primjer, ako je osoba zaposlena u Španjolskoj, a manje od 25 % vremena radi na daljinu u Portugalu, na nju će se i dalje primjenjivati španjolsko socijalno osiguranje. Međutim, ako se 60 % profesionalne djelatnosti zaposlenika obavlja u Portugalu, primjenjivat će se portugalski sustav socijalnog osiguranja.

[1] Članak 13. stavak 1. točka (a), Uredba (EZ) br. 883/2004.

[2] Članak 14. stavak 8., Uredba (EZ) br. 987/2009. Ocjena se provodi prospektivno na temelju sljedećih 12 mjeseci (Uredba (EZ) br. 987/2009, članak 14. stavak 10.).

Ne, na temelju prethodno objašnjenih pravila na radnika na daljinu može se istodobno primjenjivati samo zakon o socijalnom osiguranju jedne države članice. Na radnika na daljinu ne može se primjenjivati zakon o socijalnom osiguranju u dvjema različitim državama članicama niti mu on može podlijegati.

Ovisi. Obrazac A1 nije potreban za kratka razdoblja rada na daljinu; dovoljna je Europska kartica zdravstvenog osiguranja („EHIC”). Međutim, ako rad na daljinu postane redovit i predstavlja znatan broj dana godišnje, poslodavac/zaposlenik mora podnijeti zahtjev za obrazac A1.

Mogu li se te formalnosti obaviti putem interneta?

Europska komisija provela je različite mjere kako bi se omogućila veća digitalna koordinacija u području socijalnog osiguranja.

Zasad ne. Međutim, uvođenjem digitalnog identiteta EU-a u budućnosti možemo očekivati digitalne verzije dokumenata, kao što je EHIC.

Ako radnik na daljinu provodi više od 25 % vremena u državi članici koja nije ona u kojoj je zaposlen, primjenjiv zakon o socijalnom osiguranju prebacuje se na zemlju u kojoj provodi to vrijeme.

Da, ako zaposlenik podliježe inozemnom sustavu socijalnog osiguranja (tj. zakonu o socijalnom osiguranju u državi članici koja nije ona u kojoj je poslodavac registriran/smješten), poslodavac se mora prijaviti u toj državi članici i tamo plaćati doprinose za socijalno osiguranje.

Da, od srpnja 2023. na snazi je novi multilateralni okvirni sporazum za prekogranični rad na daljinu („Okvirni sporazum”)[1]. Zemlje potpisnice sporazuma navedene su ovdje.[2] Okvirnim sporazumom obuhvaćene su države članice EGP-a i Švicarska.

[1] Okvirni sporazum o primjeni članka 16. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 883/2004 u slučajevima povremenog prekograničnog rada na daljinu.

[2] Države potpisnice od veljače 2024.: Austrija, Belgija, Hrvatska, Češka Republika, Finska, Francuska, Njemačka, Italija, Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Slovenija, Slovačka, Španjolska, Švedska i Švicarska.

Okvirni sporazum primjenjuje se na zaposlenike u prekograničnim situacijama, tj. na one koji rade za poslodavca s poslovnim nastanom u jednoj državi članici, a žive i rade u drugoj državi članici, pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti. Obje države članice moraju biti potpisnice Okvirnog sporazuma.

Okvirni sporazum omogućuje radnicima na daljinu da budu osigurani za potrebe socijalnog osiguranja u zemlji njihova poslodavca, pod uvjetom da su s tim suglasni i poslodavac i zaposlenik/radnik na daljinu. Ta je opcija dostupna zaposlenicima koji više od 25 %, a manje od 50 % radnog vremena provode u državi članici boravišta, ali većinu radnog vremena provode u državi članici u kojoj se nalazi sjedište poslodavca.

Okvirni sporazum u osnovi utvrđuje iznimku od redovitih koordinacijskih pravila koja propisuju da se na radnike na daljinu (i njihove poslodavce) primjenjuje sustav socijalnog osiguranja u zemlji boravišta zaposlenika, pod uvjetom da zaposlenik obavlja „znatan dio” svoje profesionalne djelatnosti (tj. najmanje 25 % radnog vremena ili dohotka) u toj zemlji, kako je prethodno navedeno. To pravilo omogućuje da radnici na daljinu povećaju količinu vremena koje provode u zemlji boravišta bez stvaranja obveze da poslodavac iz druge države članice plaća doprinose za socijalno osiguranje u toj zemlji.

Radnik na daljinu imat će pravo na socijalno osiguranje u državi članici u kojoj je sjedište poslodavca, a ne u svojoj državi članici boravišta, kako je dopušteno Okvirnim sporazumom, samo ako su ispunjeni određeni uvjeti. Ovi kumulativni uvjeti jesu sljedeći:

• Zaposlenik mora imati boravište u državi članici koja nije država članica u kojoj poslodavac ima poslovni nastan ili mjesto poslovanja.
• Zaposlenik mora između 25 % i 50 % svojeg vremena raditi u zemlji boravišta i provoditi većinu svojeg radnog vremena, tj. više od 50 % u zemlji u kojoj poslodavac ima poslovni nastan.
• Zaposlenik i poslodavac moraju pristati na pravila iz Okvirnog sporazuma koja odstupaju od redovitih koordinacijskih pravila za prekogranične radnike na daljinu (tj. nastavkom socijalnog osiguranja u državi poslovnog nastana poslodavca).

Imajte na umu da se Okvirni sporazum primjenjuje samo na „radnike na daljinu”: zaposlenici moraju ostati postati povezani s radnim okruženjem poslodavca putem digitalne poveznice (IT veza) tijekom obavljanje svojeg posla. Okvirni sporazum nije ograničen na rad na daljinu od kuće; rad se može obavljati bilo gdje u zemlji boravišta, sve dok se koristi digitalna veza.

Ako su ispunjeni prethodno navedeni uvjeti, poslodavac/zaposlenik mora podnijeti zahtjev za obrazac A1, koji služi kao dokaz da se primjenjuje zakon o socijalnom osiguranju države članice poslodavca. Zahtjev za obrazac A1 mora se podnijeti u državi članici u kojoj poslodavac ima poslovni nastan.

Okvirni sporazum primjenjuje se od 1. srpnja 2023.  Zahtjevi za obrazac A1 popunjeni do 1. srpnja 2024. mogu imati retroaktivan učinak samo do 1. srpnja 2023. (ili do datuma na koji je država članica potpisnica potpisala Okvirni sporazum, ako je nakon 1. srpnja 2023.), pod uvjetom da su doprinosi za socijalno osiguranje plaćeni u državi članici u kojoj poslodavac ima poslovni nastan. Nakon tog prijelaznog razdoblja (čija godina završava 1. srpnja 2024.) zahtjev za obrazac A1 može imati retroaktivan učinak samo do tri mjeseca.

Porez na dohodak nije uređen na razini EU-a. Pravila o porezu na dohodak koja se primjenjuju na prekogranične radnike (npr. radnike na daljinu ili upućene radnike) sadržana su u bilateralnim sporazumima između država članica.

Neke zemlje nameću obvezu prijave poreza na dohodak, čak i ako nema dospjelih poreza. U svakom bilateralnom sporazumu navedene su konkretne informacije o tome što treba prijaviti. Općenito, treba prijaviti globalni dohodak radnika na daljinu (uključujući dohodak primljen u zemljama koje nisu zemlja boravišta).

Ne općenito, zato što su u tom slučaju zemlja boravišta i zemlja u kojoj se obavlja rad iste.

Zakoni o radu države članice u kojoj poslodavac ima poslovni nastan primjenjuju se na radnike na daljinu.  Općenito, ugovorom o radu između poslodavca i zaposlenika potvrdit će se da je to slučaj.

Ne, radnici na daljinu mogu istovremeno podlijegati samo zakonu o radu jedne države članice.

Ne, izjava o upućenim radnicima potrebna je samo u situacijama kad poslodavac šalje zaposlenika u inozemstvo radi konkretnog zadatka, kako je prethodno opisano.

Nakon tri mjeseca boravka u drugoj državi članici, u većini država članica osoba je obvezna prijaviti se pri lokalnoj upravi. Daljnje informacije za pojedinu zemlju možete pronaći ovdje.

Da. U takvom slučaju član obitelji koji nije iz EU-a (tj. radnik na daljinu) morat će se prijaviti u državi članici domaćinu kako bi dobio boravišnu iskaznicu kao član obitelji državljanina EU-a koji ondje također boravi. Član obitelji koji nije iz EU-a obavezno mora prijaviti svoj boravak dulji od tri mjeseca.

Članovi obitelji državljanina EU-a koji sami nisu iz EU-a imaju ista prava kao državljani EU-a ako borave s državljaninom EU-a u istoj državi članici. To u praksi znači da se na članove obitelji koji nisu iz EU-a ne primjenjuju formalnosti u pogledu radnih dozvola kad borave u istoj državi članici kao njihov član obitelji koji je iz EU-a.

Međutim, ako član obitelji koji nije iz EU-a odluči samostalno raditi na daljinu u drugoj državi članici (tj. nije u pratnji člana obitelji koji je iz EU-a), njegovo pravo boravišta više nije povezano s njegovim statusom člana obitelji državljanina EU-a. U tom slučaju, odgovor na prethodno pitanje jest „ne”: ako član obitelji državljanina EU-a koji sam nije iz EU-a dulje od tri mjeseca radi na daljinu u drugoj državi članici bez pratnje člana obitelji koji je iz EU-a, mora podnijeti zahtjev za radnu/boravišnu dozvolu u državi članici domaćinu.